Četrdeset godina Radio-Cazina – DECENIJE POVEZANOSTI SA SLUŠAOCIMA I GRAĐANIMA

0
7

„Ovdje Radio-Cazin… na srednjem talasu 295 metara i 1017 khz…“ prvi put u eteru.

Drugi septembarski dan prije četrdeset godina.

I danas, odzvanja melodični glas Enese Abdić-Muhamedagić i Seada Purića.

Koji dan ranije u eksperimentalnom emitiranju, najavi početka rada nove-najmlađe u to vrijeme radio-stanice u BIH, Dragana Jelisića, doktora veterine, koji će udariti temelje cazinskom novinarstvu, posebno onom sportskom, i direktora Esada Ćemalovića.

Danas nakon četiri desetljeća mnoštvo mi slika u glavi.

Jutro, uz kafu mali kolegij, vijesti-događaji dana, povremeno zavirivanje u jutarnji program, pa emisije : „Na zajedničkom talasu radio-stanica BIH“, „Iz mjesnih zajednica“, „kroz organizacije udruženog rada“, „pod tačkom razno“, „na sportskom talasu“… pa „čestitke, želje i pozdravi…“ pa, raspored autobuskih linija, kino-predstave, vodič u gradu…

I dobri stari običaj slušanja programa uz pripremu emisija i posebno „dnevnika“ u 15 sati i trideset minuta. I rad.

Kad kažem Radio-Cazin vraćam se mislima na vrijeme kada me Zahid Bajrić, koji će ispisati najljepše stranice krajiškog novinarstva, doveo u Redakciju. I ubijedio da je novinarstvo bolje, poštenije, konkretnije od politike u kojoj sam brojio prve dane svoga zaposlenja.

Mala medijska kuća, lokalna samo po imenu, tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, baš kao i deceniju ranije, ali i kasnije, bila je „rasadnik“. Odatle je bilo biti ili ne biti, ili odlučiti ostati, pa cijeli život tragati za vijestima, novostima… ili odlučiš odustati, pa se udaš i oženiš bogato… što je ipak, bila rijetkost ili slučajnost.

Kada kažem Radio-Cazin uvijek mislim na strepnju jutarnjeg dogovora, nesigurnost i razgovor mlađih kolegica i kolega : Azre, Abdulaha-Dune, Miroslava- Mikija, Miroslava-Gricka, Nihade, Mujesire, Fude, Almire… sa starijim : Enesom, Dženanom, Mimom, Džabijom, Fehimom, Ismetom, Esadom, Zahidom, Farukom, Fuadom,Ćazimom…koji bi govorili – život je među ljudima, a u kancelariji su samo papiri i stolice… I slušalac treba da sazna – zato se u programu nalazila ozbiljna analiza i autorski stav i reportaža o nečemu što je ozbiljno i što je prevazilazilo vijest.

U mislima mi i dani obnove i izgradnje tadašnje cazinske komune,kojoj se svjedočilo u Tvornici kartona i ambalaže, Tvornici žičanih proizvoda, Medicu, Bosni, Cazinki, Angropreduzeću, Agrokomercu, Radu, zatim gradnja kilometara puteva, vodovodne mreže, škola…

Kada kažem Radio-Cazin uvijek pomislim i na dane obilježene aferom Agrokomerc, vraćam misli na zabrinute radnike, na rasprodaju imovine u bescijenje, uništavanje peradarskih farmi, devastaciju ljudskih aktivnosti i vrijednosti. Vraćam se na snena jutra i uzdahe stotine i hiljade tih radnika.
Kada kažem Radio-Cazin – u mislima mi se redaju slike gustog dima od prvih granata, pa podrumskih prostorija Robne kuće, kasnije Pošte, gdje se smjestila prva ratna redakcija. U mislima mi i roditeljski savjeti starijih …“da malo stanemo na loptu“

Stalno sam u mislima sa dugim, predugim, ratnim godinama, sa kolegama novinarima koji su s borcima provodili vrijeme na liniji „između života i smrti.“

Pomislih i na kruh koji je mirisao svakoga jutra, prije nego bi ušli u redakciju.

I pomislim na ponos što se nikada, nikada u četiri decenije trajanja ovoj medijskoj kući nije „okliznula“ ružna riječ. Nikada nije ponižavano drugo i drugačije. Nikada nije bilo brojanja krvih zrnaca. Ni nas koji smo bivali ovdje, niti onih drugih.
Pomislim i na uljanice i lojne svijeće koje izdišu pred jutro, hladne makarone, beskrajne partije remija, u kojima bi Enesa i Duno dominirali… ali i na kolege iz Radio-Bosanska Krupa,kojima smo davali dio programa, opreme, prostora, ali i duše i srca.

Vraća me to i na specifičnu vrijednost ovoga maloga kolektiva. Druženja,međusobna uvažavanja, solidarnost… na sindikalne skupove kojima bi ton davala sindikalna predsjednica. Istina, ponekad sa dilemom – da li je to dolazilo zbog ciljeva sindikalne borbe ili posebnih atributa naše predsjednice.

A, uz to umjetnost posla i ponašanja bila je šala.

Zahid, Fuad, Faruk, Fudo, Džabija, Izeta, Đula, Edina, udarili su ono, što će kasnije mlađe kolege Kenan, Rale, Amir,Meho, Hamida, Mirela,Adisa, Ismeta, Sehija, Alisa, Indira i ostali uokviriti u najbolji „novogodišnji program“.

Pomislim i na tugu što se nikada nikome i nigdje nije uspjelo objasniti kako se to sve moglo, sa minimumom uvjeta. I stizati svugdje, među branitelje, među sugrađane, emitirati program, ali ga u najtežim vremenima bogatiti i proširivati sa novinskim-novinama – „Riječ Krajine“, „Glas Cazina“ i „Novi glas Cazina“, pa televizijskim.

Kada kažem Radio-Cazin – pomislim i na štrajkove obespravljenih cazinskih radnika u TŽP-u, Angropreduzeću, Agrokomercu, Bosni, Cazinki, Medicu… na beskrajno duge kolone štrajkova.

Govorili su tada da se ne smije, da se ne emitiraju ti i slični sadržaji. „Bojte se strašnoga mira“, odzvanjale bi tih dana riječi od mnogih u redakciji.

Pomislih i na sve ptice zloslutnice, a njih je bilo stalno i u svim vremenima iza , što su ovom malom kolektivu predviđali kraj. Znali bi čak govoriti da je posljedna vijest već napisana. Pročitaće se kada nestane Radio-Cazina.

Međutim, preživjelo se i živi se.

Vrijednost Radio-Cazina ovjeravali su i najviši državni rukovodioci. U kasna bh zlatna vremena Redakciju bi znao posjetiti Hamdija Pozderac. Jednom je prilikom prisutnima ispričao priču koja se može smatrati antologijskom u žurnalizmu. Vraćajući se iz jedne od cazinskih mjesnih zajednica, u kojoj je svečano predat na upotrebu novosagrađeni put, u autu je slušao izvještaj našega novinara sa lica mjesta.

Dodao je, da je bio zapanjen. Glasno je razmišljao i rekao da mu je nashvatljivo da se tako brzo moglo napisati i javiti, da novinari i u malom Radio-Cazinu mogu pisati ito dobro „pod tiranijom vremena“.

A ono se nije moglo vagati. Samo su naši novinari, realizatori, spikeri znali šta treba svakog sata, svakog minuta i sve to upakovati na vrijeme. Sve to i svaki dan. I sutra, ponovo. I tako četrdeset godina.

S osobitim zadovoljstvom danas mogu reći – kada kažem Radio-Cazin uvijek pomislim na sve ljude, od onih koji su ko zna na koliko papira i metara magnetofonske vrpce ostavili svoje tragove, radosti i muke i ostavštinu za budućnost, i od kojih mnogi nisu mogli ni pomisliti da će Radio-Cazin postati njihova sudbina, do ovih danas, koji računaju da će upravo u ovoj kući zaraditi mirovinu i dočekati neka bolja vremena. U koja je Radio-Cazin već ušao nakon četiri decenije rada.

Zbog tog će historiju novinarstva, onog posebno hronologijskog, da ne kažem lokalnog, obilježiti doprinos novinara Radio-Cazina novinarskom stvaralaštvu.

Jer, ovaj je Radio bio za ovaj grad i cijeli kraj svetinja.

Vremena se jesu izmijenila, ali nije se izmijenila glad u njemu za slobodom i istinom i Radio-Cazin će stremiti tome da osvjetla svoju tradiciju. Na koži i ljudima ostaju tragovi, a na nekima danas nema traga ni poštenja, ni nepoštenja – ali Radio-Cazin ima.

Bio je potreba u prijeratnoj obnovi, u ratu – lijek, terapija, kamilica, majčina dušica – danas je za sve nas navika.
Četrdeset godina rada – to je odličje kakvo se ovdje rijetko dijeli i nosi . Četiri desetljeća je mnogo i nesagledivo.
Zato, svaka priča o Radio-Cazinu ima jednu zajedničku, jedinstvenu, neraskidivu vezu – priča je to o jednom trajanju, istrajavanju, stamenitosti i stabilnosti, sa svojim usponima i padovima, preprekama, koje su bile i biće ih.

Mirza Sadiković